Problem partnerskog nasilja je opće prepoznat društveni problem, sa mnoštvom vrijednih aktivnosti koje su usmjerene na njegovo suzbijanje, a razvoj sustavnog djelovanja u borbi protiv nasilja je počeo 70-ih godina prošlog stoljeća, ekspanzijom pokreta borbe za ženska prava.

U širem smislu, partnersko nasilje je svako ponašanje koje za svrhu ima ostvarivanje kontrole nad svojim partnerom, od ponašanja koja imaju za cilj zadržati ili potaknuti određena ponašanja, do dominacije u raspravama ili na nekih drugih načina za pokazivanje vlastite nadmoći.

Oblici nasilja su razni, a variraju od najraširenijeg emocionalnog nasilja, do fizičkog, seksualnog nasilja te ekonomskog nasilja, čestog u situacijama kada samo jedan partner privređuje i tada postavlja uvjete drugom.

Iako su oba spola podjednako pogođena partnerskim nasiljem, žene su češće izložene težim oblicima nasilja, što onda dovodi i do težih posljedica i većeg stradavanja žena, a žene su češće i žrtve partnerskog nasilja sa smrtnim posljedicama. Također, slijedom toga većina istraživanja je usmjerena na razumijevanje uzroka upravo partnerskog nasilja nad ženama i intervencije su u većoj mjeri usmjerene na njihovu zaštitu i stvaranje sigurnosti. Žene su sklonije u većoj mjeri koristiti metode emocionalnog nasilja, suptilnije i teže dokazive oblike, ali i sa manjim posljedicama.

Zato se unaprijed ispričavam ukoliko čitatelj u ovom članku prepozna koji rodni stereotip, koji muškarca stavlja u ulogu počinitelja nasilja, a ženu u ulogu žrtve- ta diskrepanca je prisutna uslijed puno vidljivijih i destruktivnijih posljedica partnerskog nasilja kada su počinitelji muškarci.

Kada bismo počinitelje nasilja promatrali kao jednu zasebnu skupinu, mogli bismo izdvojiti tri čimbenika na temelju kojih ih je moguće kategorizirati: ozbiljnost nasilja, generalizacija nasilnog ponašanja te prisutnost patologije ili poremećaja ličnosti. Najpoznatija klasifikacija, autora Holzworth-Munroe and Stuarta temelji se upravo na tim dimenzijama. Oni su počinitelje nasilja podijelili u 3 skupine:

Nasilni samo u obitelji– opisani kao manje devijantni na brojnim karakteristikama poput impulzivnosti, zlouporabe alkohola, droga i kriminalnog ponašanja. Često imaju slabe socijalne i komunikacijske vještine, povijest izloženosti nasilju u primarnoj obitelji i jako su ovisni o partneru. Njihove veze su relativno stabilne u usporedbi s drugim tipovima nasilnika te oni pokazuju visoku razinu kajanja nakon napada (otprilike 50% nasilnika je u ovoj skupini), no nerijetko se nasilje ponovno javlja.

Borderline- disforični počinitelji nasilja– uključeni su u umjereno do ozbiljno partnersko nasilje. Pokazuju emocionalne probleme, osobito one vezane uz kontrolu srdžbe i ljubomore. Češća je povijest roditeljskog odbijanja, zlostavljanja u djetinjstvu, visoka razina ovisnosti o partneru, slabe socijalne i komunikacijske vještine te hostilni stavovi prema ženama i niska razina kajanja nakon nasilja.

Generalno nasilni/ antisocijalni počinitelji nasilja– obično su angažirani u umjerenom do ozbiljnom fizičkom, psihološkom i seksualnom nasilju. Ti muškarci češće imaju povijest obiteljskog zlostavljanja i delikventnog ponašanja. Također imaju deficite u socijalnim vještinama, kao i pozitivne stavove o nasilju i češće vide nasilje kao primjeren odgovor na provokaciju. Prema autorima klasifikacije, česti su antisocijalni i narcistični poremećaji u ovoj kategoriji. Dakle, ova skupina obuhvaća pojedince koji imaju dublje probleme, na razini strukture ličnosti, te nisu prikladni kandidati za savjetodavni pristup kako bi se prevenirala njihova sklonost nasilničkom ponašanju.

Psihološke karakteristike počinitelja

Većina istraživanja pokazuje da muškarci koji se ponašaju nasilno prema partnericama imaju i neke zajedničke osobine, koje povećavaju vjerojatnost da će se pojedinac ponašati nasilno, osobito ukoliko se životne okolnosti pogoršaju zbog vanjskih pritisaka ili unutarnjih napetosti između partnera.

Ovdje su pobrojani neki prediktori pojave nasilja, a obilježja koja dijele su: nisko samopoštovanje, negativna emocionalnost (veća sklonost tuzi, strahu i ljutnji nego pozitivnim emocijama), osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima, povećana osjetljivost na stres, slaba sposobnost samokontrole i regulacije emocija.

Dio osobina poput poremećaja osobnosti, konzumacije alkohola i droga se provlači i u gore opisanoj klasifikaciji, kao i problemi s privrženosti bliskim osobama (nesigurni stilovi privrženosti).

Pokazalo se da su počinitelji nasilja skloni pogrešno tumačiti socijalne situacije i da pogrešno prepoznaju tuđe emocije, uslijed čega je i odabir njihovih ponašanja neprimjeren i pretjeran, a u nekim situacijama i destruktivan.

Kada smo upoznali specifične karakteristike nasilja, željela bih opisati jedan model koji objašnjava kako kumulativni faktori doprinose povećanju vjerojatnosti za javljanje nasilje i za povećanje intenziteta nasilja.

Model višestrukih pragova

Kad se dotakne tema alkohola i nasilja, često se postavlja pitanje kako alkohol na neke pojedince djeluje da postanu agresivni, dok na druge pojedince nema takav utjecaj?

Jedan od modela koji odgovara na to pitanje je model višestrukih pragova koji kaže da prisutnost višestrukih karakteristika koje su detektirane kao rizične, u kombinaciji s alkoholom, predstavljaju rizični faktor da se prevali (već niski) prag za nasilničko ponašanje.

No kako alkohol povećava vjerojatnost nasilja?

Stručnjaci bi na to pitanje dali odgovor- smanjenjem inhibicija. No isto i dalje ne objašnjava razloge zbog kojih su neki muškarci nasilni i kad su trijezni, a drugi se redovito opijaju, ali nikad nisu agresivni. Ovaj relativno recentan model- model višestrukih pragova- ističe i objašnjava način na koji postojeće individualne razlike utječu na to hoće li alkoholna intoksikacija rezultirati agresijom kod pojedinca.

Model višestrukih pragova predlaže da alkoholiziranost u kombinaciji s relativno stabilnim predispozicijama za agresiju, kao što su crte ličnosti i pristranosti u socijalnoj percepciji- dovodi do povećane vjerojatnosti za pojavu nasilja. Veći broj ili veća izraženost pojedinih rizičnih faktora mogu povećati rizik od agresivnog odgovora već i na nižim razinama provokacije. Te rizične crte zapravo snižavaju pragove za agresivno ponašanje, i kod nekih muškaraca, pr. muškaraca s antisocijalnim poremećajem ličnosti, pragovi su toliko niski da se upuštaju u nasilje, čak i kad su trijezni.

Dakle, alkoholna intoksikacija ima mali agresogeni utjecaj na pojedince s relativno malo ili nižim  razinama tih rizičnih crta, jer je njihova početna granica za pojavu agresije postavljena vrlo visoko. Drugim riječima, alkoholiziranost neće doprinositi rizicima za menje ozbiljne oblike nasilja, ali može povećati vjerojatnost za ozbiljnije oblike partnerskog nasilja.

Za pojedince s umjerenom razinom rizičnih faktora, pijenje alkohola može smanjiti inhibiciju u dovoljnoj mjeri da uzrokuje prelazak praga za manje ozbiljno partnersko nasilje u stanju alkoholiziranosti.

Kako je pandemija utjecala na ovo ionako kompleksno pitanje?

Od početka pandemije stručnjaci i institucije zaduženje za zaštitu građana, upozoravali su na opasnost od porasta nasilja u obitelji. Tada se kao glavni uzrok u početku navodila prisilna mjera boravka kod kuće i prisilno povećano vrijeme koje su ukućani morali provoditi zajedno. Za žrtve nasilja boravak u vlastitoj kući je bio dvosjekli mač jer su s jedne stane sigurni od korona-virusa, a s druge strane u velikoj opasnosti jer su bili izolirani sa svojim zlostavljačem.

Iako se kroz period lock-downa očekivao porast nasilja u obitelji, to se nije odmah dogodilo. Pr. telefonske linije su zabilježile pad poziva i do 50%. Zaštitne mjere protiv širenja virusa su otežale prijavu nasilja i traženje pomoći jer se žrtve bile stalno pod kontrolom počinitelja i nisu se usudile tražiti pomoć.

Sada s vremenskim odmakom, možemo ustvrditi da je tijekom pandemije ipak nastupio značajan porast nasilja u obitelji kaznene prirode. Žene su i dalje, u velikoj većini, bile žrtve nasilja u obitelji. Najgora, crna statistika pokazuje da je u 2020. i 2021. godini broj femicida (ubijenih žena) bio veći za 50 posto u dva ključna parametra – u broju ukupno ubijenih žena i u broju žena ubijenih od strane intimnih partnera. Ovo je podatak iz izvješća Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova od ožujka 2021. godine. U 2020. godini ubijeno je 19, u 2019. godini devet, a 2021. godine 14 žena, za razliku od 9 žena koje su ubijene u 2019. godini. Nažalost, isti trend se nastavlja i u 2022. godini u kojoj je ubijeno 13 žena, dok se podaci za 2023. godine tek očekuju. Isto je vidljivo i u prijavama kaznenih djela nasilja u obitelji, tijekom 2020. godine prijavljeno je 1578 kaznenih djela nasilja u obitelji što je za 39,2 posto više u usporedbi s 2019. godinom kada je bilo zabilježeno 1.134 takvih djela.

Sada bih te brojke povezala s kratkim prikazom utjecaja pandemije na društvo u cjelini, i pojedince u društvu, što se može promatrati kroz više slojeva.

Prvi sloj je individualni gdje se pandemija može promatrati kao veliki stresor- gubitak ili ugroženost posla, financijski pritisci (koji itekako utječu na psihološko stanje), ljutnja, depresija, uznemirenost, anksioznost, impulzivnost i zloporaba alkohola kao neadekvatni odgovor na ove stresore.

Drugi sloj je odnos između počinitelja i žrtve; u pandemiji je povećana njihova međuovisnost, a kako su puno vremena provodili zajedno, pojačana je kontrola ponašanja, aktivnosti i ostalih socijalnih kontakata. Također, osjećaj gubitka osobne kontrole opisan u prvom sloju dovodi do pojačane potrebe kontroliranja drugih, bliskih osoba.

Treći sloj se odnosi na zajednicu; u pandemijskom razdoblju je otežan dolazak do nadležnih institucija i ustanova, što zbog kontrole partnera što zbog prilagodbe rada i restrikcije kretanja.

Četvrti sloj se odnosi na društvo u cjelini i pandemija je ovdje imala najveći utjecaj jer je došlo do gospodarske, zdravstvene i socijalne krize, ograničenog kretanja, određene promjene u stavu da su neke stvari sigurne i predvidljive itd.

Generalno, može se reći da je pandemija stvorila određen osjećaj nesigurnosti i razbila iluziju o životnoj izvjesnosti i sigurnosti.

Sve te promjene se mogu povezati s prikazanim modelom višestrukih pragova, na način da opisane promjene utječu na negativnu emocionalnost počinitelja nasilja, njihovo viđenje životnih okolnosti kao kontrolabilnih i sigurnih čime snižavaju prag za pojavu nasilja i dolazi do povećanja vjerojatnosti za nasilničko ponašanje.

Bit će potrebne godine sustavnog preventivnog djelovanja kako bi se sanirale psihološke posljedice pandemije po društvo, uz kontinuirani i dodatni napor te jačanje međuresorne suradnje i dodatnu edukaciju stručnjaka, a kako bi se žrtvama osigurala učinkovitija i pravovremena zaštita.

 

Autorica: Karolina Horvat, mag.psych.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)