Rukovodeći se dobrim iskustvima stručnih skupova u kojima je naglasak na uspostavi međusobne komunikacije i suradnje raznih dionika koji rade na istom području, a iz raznih sustava, na ovom smo simpoziju skupili praktičare iz sustava socijalne skrbi, zdravstva, pravosuđa, odgoja i obrazovanja te policije koji su govorili o tome što i kako rade s djecom i mladima s poteškoćama u ponašanju, koje metode koriste, kako surađuju i što im nedostaje u njihovu radu.
U središtu simpozija bile su teme o djeci i mladima s poteškoćama u ponašanju. Sustav tretmana djece i mladih s poteškoćama u ponašanju je najzapušteniji segment zaštite prava i interesa djece i mladih. O toj skupini mladih ljudi i djece govorimo u medijima i javnosti jedino i isključivo u crnoj kronici ili snimkama tučnjava na starom gradu. Ne znamo nije li pregrubo reći da je od strane javnosti prisutno „sotoniziranje“ djece s poteškoćama u ponašanju – maloljetnih delikvenata, upravo zbog ovakvog pristupa. Sustav socijalne skrbi, pravosuđa, zdravstva, školstva često ne slijedi suvremene metode rada i razvoja vještina stručnih djelatnika kako bi mogli prepoznati uzroke poremećaja u ponašanju te modificirati pristup u radu s tom skupinom djece i mladih. Nema dovoljno besplatnih odgovarajućih tretmana za djecu i mlade s poteškoćama u ponašanju koje bi provodili socijalni pedagozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnici – nema tretmana psihotraumi kod djece, tretmana ovisnosti o igricama, sintetskim kanabinoidima, ovisnosti o alkoholu, duhanu za mlade i djecu. Tretman djece i mladih s poteškoćama u ponašanju obuhvaća sinergiju svih sustava – pravosuđa, socijalne skrbi, školstva i zdravstva.
Sam sustav socijalne skrbi koji bi trebao osigurati tretmane za djecu i mlade koji nisu počinitelji kaznenih djela, je i u ovom segmentu potkapacitiran u stručnosti, smještajnim kapacitetima i nedostatku stručnih radnika, tako da, uz ostale slabe točke u sustavu, pristup djeci i mladima s poteškoćama u ponašanju zaista predstavlja kršenje prava djece i mladih na odgovarajući tretman. Primjerice, za smještaj djeteta od 14 godina za kojeg druge metode rada nisu primjerene, treba ponekad čekati više od 4 godine da bude smješteno u adekvatnu ustanovu (u kojem periodu je dijete i dalje izloženo nepovoljnim utjecajima i često nastavlja činiti kaznena djela). Razlog je taj što se unatrag desetak godina provodi reforma u sustavu socijalne skrbi čija je dobra ideja deinstitucionalizacije provedena djelomično, neplanirano i površno – pa su tako zatvorene mnoge ustanove za smještaj djece i mladih, bez odrađene procjene za koliko djece i mladih je smještaj u ustanove stručno opravdan oblik smještaja, a za koji broj je moguće sanirati poremećaj u ponašanju kroz izvaninstitucionalne oblike rada – savjetovanja, mjere obiteljsko pravne zaštite, poludnevni boravci. Na tragu deinstitucionalizacije su brojni domovi transformirani u centre za pružanje usluga u zajednici koji provode izvaninstitucionalne tretmane (i to samo za svoje regije, odnosno županije), ali u doista malom broju, ograničenog efekta (npr. savjetovanje koje se provodi u kući korisnika, a djeca po prirodi svog poremećaja ne žele susret pa ni rad sa stručnjakom ), ponovo – bez dovoljno stručnjaka, prostornih resursa i evaluacija koliko se zaista može postići ovakvim oblikom rada.
Djeca s poremećajima u ponašanju deklarativno su (u Ustavu RH) pod posebnom zaštitom države. Pitanje je na što se svodi ta zaštita? Naziv simpozija „Kako sustav popravlja „zločestu“ djecu?“ upravo ukazuje na stav države, a onda i društva prema djeci s poteškoćama u ponašanju – oni su zločesti i ne treba trošiti vrijeme i trud na njih. Stav da su „zločesti“ i da ih treba „popraviti“ vodi upravo u smjeru sve težih poremećaja, a maloljetni počinitelji kaznenih djela često budu počinitelji kaznenih djela i kao odrasli, imaju izrazite poteškoće u zasnivanju vlastitih obitelji, ne završavaju školovanje, ne mogu naći zaposlenje, potonu u razne ovisnosti, razviju i sociopatološka ponašanja, te su često i narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja.
Šteta koja se čini ignoriranjem i neulaganjem u rad s djecom i mladima s poteškoćama u ponašanju je ogromna – ne samo toj djeci i mladima, već njihovim obiteljima kao i čitavom društvu.
Iako je simpozij prvobitno zamišljen kao regionalni (za stručnjake Varaždinske, Međimurske, Koprivničko – križevačke i Krapinsko – zagorske županije) pokazalo se da je problematika pomoći djeci s poremećajem u ponašanju prepoznata kao izuzetno važna, te su nam se na simpozij odazvali i stručnjaci iz drugih dijelova Hrvatske (iz Pule, Slavonskog Broda, Šibenika, Osijeka, Ogulina, Karlovca, Zadra itd.) te možemo reći da je simpozij poprimio nacionalni značaj. Veliki entuzijazam stručnih radnika – socijalnih radnika, socijalnih pedagoga, psihologa i ostalih koji rade u sustavima brige za djecu s poremećajem u ponašanju i koji se putem ovog stručnog skupa žele angažirati na uvođenju pozitivnih promjena u sustavu, zaista ohrabruje.
Zbornik sažetaka izlaganja možete preuzeti OVDJE.
Simpozij se održao pod pokroviteljstvom Grada Varaždina 