Do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, psihologija je bila bihevioristički i strogo znanstveno orijentirana disciplina. Prevladavalo je mišljenje kako se, kao znanost koja teži što egzaktnijim, mjerljivim principima, treba usmjeriti samo na pojave koje je bilo moguće objektivno proučavati. Smatralo se da ljudska motivacija proizlazi iz osnovnih nagona kao što su glad, žeđ, izbjegavanje boli i pronalaženje ugode. Kao takva, psihologija se nije previše zanimala za „eterične“, neznanstvene pojmove poput ljubavi, bliskosti, privrženosti, a motivi kao ljubav i nježnost smatrani su sporednima i manje bitnima u objašnjavanju ljudskog ponašanja.
Kao jedna od prekretnica u takvom načinu razmišljanja bilo je i istraživanje Harryja Harlowa, 50-ih godina prošlog stoljeća. On je svoje eksperimente provodio na primatima, točnije mladuncima makaki majmuna, koji su ljudima slični u mnogim aspektima: po pitanju privrženosti, reagiranja na nježnost, ali i doživljavanju i izražavanju straha i frustracija. Primijetio je da su se mladunci majmuna, koji su odrasli u laboratoriju bez kontakata s majkom, skloni vezati uz nežive predmete poput pokrivača kojim su bili prekriveni podovi kaveza. Zaključio je da je ta povezanost slična onoj koju djeca uspostavljaju s određenim jastukom, pokrivačem ili plišanom igračkom. Također, došao je do zapanjujućeg zaključka da su mladunci majmuna, držani u kavezima bez prostirki, imali malo vjerojatnosti za preživljavanje dulje od 5 dana.
Dotadašnji stav stručnjaka je bio da su bebe, kako majmunske tako i ljudske, privržene svojim majkama prvenstveno zbog njihovih sposobnosti da zadovolje njihove osnovne potrebe kao što je glad. Harlowljevo otkriće je probudilo sumnju da je i potreba za ljubavlju bitna, kao i potreba za hranom i vodom. U svom slavnom istraživanju koristio je dvije „zamjenske majke“ za mladunčad majmuna, napravljene od žice. Jedna je bila presvučena mekom tkaninom, a druga je bila izrađena samo od žičane mreže.
Polovica mladunčadi je dobivala mlijeko iz bočice stavljene na presvučenu majku, a polovica iz bočice postavljene na žičanu majku. Ipak, u trenucima stresa , kao i u vrijeme opuštanja, majmunčići su mnogo radije bili u kontaktu s mekanom, platnenom majkom, čak i ako su mlijeko inače dobivali od žičane majke. Za mladunčad je očito od mogućnosti dojenja važniji čimbenik bio tjelesni kontakt i ugodnost dodira tkanine ili „majčinska ljubav“.
Harlow je zaključio da je majmunčićima za zdravo i sretno odrastanje dovoljna i vrlo jednostavna majčinska figura kao što je žičana lutka. Ipak, ovaj zaključak se pokazao ishitrenim i pogrešnim kada su majmunčići odrasli. U usporedbi s majmunčićima odraslim u normalnim uvjetima, majmuni iz eksperimenta su u svom ponašanju pokazivali dvije krajnosti: od tijesne povezanosti do vrlo agresivnog i destruktivnog ponašanja. Također, malo ih je u odrasloj dobi bilo sposobno za parenje, a majmunice koje su imale potomstvo nisu se na primjeren način brinule za njega.
Jasne su usporedbe koje se mogu primijeniti na ljude, a koje je u svom istraživanju potvrdio mađarski psihijatar Rene Spitz. On je usporedio djecu odgojenu u čistom i urednom, ali strogom domu za nahočad i djecu iz zatvorskih jaslica, mjesta svakako neprimjerenog za život dojenčadi, ali s puno tjelesnog kontakta s majkama. U dvije godine više od trećine djece iz doma za nahočad je umrlo, dok su i nakon pet godina sva djeca u zatvorskim jaslicama bila živa. Razliku je činilo to što je majkama u jaslicama bilo dopušteno brinuti se o djeci, dok su djeca u domu odrasla okruženi medicinskim sestrama koje im nisu poklanjale nježnost i ljubav.
Zaključak ovih istraživanja danas je svima jasan – bebama i maloj djeci je potrebna tjelesna i emocionalna povezanost za normalno odrastanje. Ipak, stavovi o odgoju u prošlosti su bili drugačiji, što je starijim čitateljima vjerojatno poznato i iz njihovog djetinjstva; nježnost u odgoju se često zamjenjivala strogošću, disciplinom i općenito stavom da je „batina je izašla iz raja“. Opisani rezultati istraživanja su suprotstavljali tadašnjem viđenju pravilnog odgoja djece, ali s vremenom su postali općeprihvaćeni. Zato u novije vrijeme nisu rijetki savjeti liječnika koji mladim majkama često savjetuju da svoju tek rođenu djecu drže na goloj koži. Taj i slični savjeti, kao što je isticanje važnosti dojenja na uspostavljanje kontakta između majke i djeteta, proizlaze iz saznanja o razornim učincima izostanka takvog kontakta.
Nadalje, čak i ako roditelji djeteta koriste metodu puštanja bebe da se isplače, kako bi se naučila umiriti, ne bi smjeli u potpunosti ignorirati njen plač. Naime, novija istraživanja su pokazala da djeca, kao uostalom i odrasli, kad su pod stresom, proizvode hormon kortizol. Djelovanje tog hormona je vrlo jako kod malene djece, čiji mozak je u jeku razvoja, i može nepovratno oštetiti ili čak uništiti stanice mozga. Kortizol posebno djeluje na hipokampus, odnosno dio mozga zadužen za pamćenje i učenje. Djeca koja dugo vremena imaju visoke razine kortizola pokazuju kognitivne, socijalne i motoričke zaostatke u većoj mjeri nego što je to slučaj s djecom kod koje je razina kortizola normalna. Tjelesni kontakt, s druge strane, snižava razine kortizola. Važnost dodira za normalan razvoj djece je tolika da neki stručnjaci smatraju da su se dječja lica – meka, okrugla i privlačna– razvila upravo zato da izazovu dodire od onih koji ih vole. Dakle, ako želimo odgojiti zdravu i stabilnu djecu, moramo obratiti pažnju na ono što im je potrebno za optimalan razvoj, a tjelesni kontakt je jedan od bitnih faktora.
Autorica članka: Karolina Horvat, psihologinja
Oznake
djeca, emocionalna zrelost, majka, odgoj, roditelj
Odgovori